Dok u hladnu zimsku noć sjedim pored šporeta slušajući fijuk vjetra koji se stapa sa bešumnim sniježnim pahuljama ,raznoseći ga nemilosrdno i bez ikakvog reda u toploj sobi naviru sjećanja-inspiracija ili je to samo moja imaginacija.

Bujica koju je teško zaustaviti,uhvatiti,zapisati,a toliko to želim podijeliti sa nekim,eto sa vama,pokušati ću prenijeti na ove stranice,vjerojatno u nastavcima jer teško se boriti sa stvarnošću, uhvatiti prošlost i odvojiti je od mašte.

No uveliko se nadam,da,nadam ,kako moje stranice neće sadržavati samo moje radove već i vaše koje će te vidjeti istog dana kada ih pošaljete.

" PRIčA IZ žIVOTA"      

                                 1.

     Bi to u jednoj izmišljenoj zemlji stvorenoj od Boga,izmedju niza brdašca,stjenovitih rijetkom makijom obrasli,puteljaka kojima neznanac ne može prolaziti-polja koja prije liče na kamenje trudnim rukama vadjeno ,rijeka daleka ,duboka ,tiha koja protječe svojim tokovima od kada je Gospodnjega svijeta.

    Rasla sa travom , novim izdancima , zadivljena prirodom , očekiva od života san. život joj protječe u druženju sa mjesnom djecom , mastajući o idealnom svijetu,relaciji ljudi i neobičnoj pravičnosti. Od malena odluči da ne hoda stopama svojih pradjedova,odlučuje to u ime svih ljudi koji gledaše svakog dana pogleda uprtog u nebesa sa upitom:kakvo li će vrijeme i hoćeli roditi pšenica ove godine-hoćeli preživjeti teška vremena a da istovremeno ništa ne poduzimaju kako bi ih preživjeli u  kraju koji je okružen brdima. Bilo je neobično mnogo djece koja su rasla zajedno sa šumom smrečike i svakim danom se sve više smanjivali kako bi smrečika donosila nove plodove,razastirući se na sve strane kako bi oni dorasli ,odlazili trbuhom za kruhom.Tko bi znao:kuda i gdje?

   Polazak u školu  povijesni dogadjaj za nju,na izgled povučeno djevojče , tužnog pogleda, sve dok  na trenutak ne sretne tvoje oči,sretni tračak i onda tupost.Netko jednog dana bez dozvole prekinu taj tračak sreće u njenim očima unoseći tugu ,tupost i nepodnošljivu dosadu u dane bez očiju njegovih.Hladno u srcu njenom,hladna budućnost je čeka , posvećena knjizi i sveopćoj nauci, odlazi sve dalje od rodnog joj mjesta.Tek poneki dolasci na grudu joj rodnu ,stopa do sijećanja ,uspjela je.Da li je zaista zaboravila ili nije imala vremena razmišljati,nitko to nezna samo Bog?Otišla je ali njen duh je još uvijek tamo. Sudbino ,kako li si čudna,gdje  li završavaju tokovi života i naša nada?

    I godina jesenja ostaje mirisna na čokoladu i mirise breza-zauvijek ostavljajući u srcu njenom pečat.Zavoljela grad podno Medvednice,njegove golubove što se rukom hrane na trgovima njenog grada, i kad sumrak vlada svjetleće izloge, dugačke čudne ulice, povijest staru -Zagorkinom rukom pisanu, ljubavne priče i jade svakog stanovnika tog Medvedničkog izdanka.Zamjenila je grad prepun palmi i mirisa mora za grad sa mirisom lješnjaka i čokolade.Ta dva grada i rodno joj mjesto ostaše u duši njenoj.Sjaj i toplina očiju njenih pri sijećanju na proljeća u kraju joj rodnom, krik galebova nad gradom kod mora,prhut golubova za koricom kruha.To je sve što joj je trebalo da bude sretna.Kad ne bi bilo sjećanja u duši priličila je na smrznutu santu leda koja se jedino opustala u društvu prijatelja.Dani su prolazili ljetni teški i sparni pripremajući mjesto nadolazećoj kišnoj jeseni.Bljeskavi gromovi ustupili bi mjesto na trenutak suncu koje je ličilo  na nekakvu loptu začaranu,neobično bacajući svoje zrake upijajući i posljednju kap vlage sa mirisne zemlje.Jednog tako neobičnog jesenjeg dana (priča mi ona)kao šapat negdje  iz daleka riječi  koje ču ,bi kao u snu-uživajući na trenutak u čudnom tonu kao da je u rodjenom domu. Ponovo ču iste riječi ovaj put sa njenim imenom,više nije mislila da sanja jer san se rijetko ponavlja-polako okreće glavu suočavajući se sa očima za koje mislise kako su već davno zaboravljene-a strah i mržnja u njenoj duši ogradiše je bojeći se da se svijet ne sruši.Prisili sebe na ledeni smiješak,očaja,neznanja,nedoumice i upita "što sada"?. A ledena ruka srce joj držaše,toplinu zakopaše a njeni bliski prijatelji  upitaše:"šta se dogodili?loše li ti je"?

   Kako im reći,ispričati priču koja je godinama skrivena bila i sada kao san prijeti oteti njenu osobitost.Neznam no mislim da to mržnja bi  kada odgovori:"Bok,kako si ,odkuda dolaziš i kako znaš gdje sam,tko ti je rekao"?O Bože ,mislila sam da sanjam vidjevši mržnju očiju njenih  koje su sijevale munje na njega. A vidim nije to više dijete kojeg je poznavala u djetinjstvu svom ,pred njom stajaše gotov čovjek ,tajanstvenog pogleda , veseo i pomalo sramežljiv sa nedoumicom "gdje li je pogriješio"?Znam nije znao ništa o njenim osjećajima,ništa,a i kako bi kada to nitko nije znao osim nje i mene.Dogovore se za jednu kavicu  kao da se žele otarasiti jedno drugog,više u ime dobrosusjedskih odnosa.On se udaljio a ona nastavila sa poslom,pomalo ljuta i pomalo znatiželjna-Kakav li je to čovjek? Dan joj je prolazio sporim korakom a vrijeme rada nikako da završi,oblaci su opet navijestili kišu a sumračje grada odavaše mistiku.Veče se spustilo a sa njom i strah opravdan ili ne to samo Gospod zna.Kao u snu sa torbom pod rukama odlučno kreće ka obližnjem  restoranu,čekajuci na prijelazu ,čini mi se i posljednji auto na ovom svijetu a kroz staklo nazire njega,sam sjedi za stolom,nestrpljiv i očito pun straha,prijateljske face i odlučnih usana.Konačno kada na cesti ne bi ni jedno auto   kreće prema mjestu sastanka,otvori vrata i......

               nastavlja se...